Nisam imao plan, nisam imao iskustvo i sigurno nisam imao razlog da idem prema mjestu odakle su svi drugi pokušavali pobjeći. Imao sam samo aparat u torbi i neku čudnu potrebu da vidim šta se dešava. Bio je 7. februar 2014. godine. Vraćao sam se pješke s posla kroz grad koji je tog dana imao drugačiji miris — dim, težak i uporan, koji ostaje u grlu. Kako sam se približavao centru, ljudi su se kretali brzo, bez puno riječi, a negdje u daljini vidjela se vatra. U tom trenutku nisam razmišljao, samo sam izvadio aparat i počeo fotografisati.
Tada još nisam bio fotograf u pravom smislu te riječi — bio sam, realno, strogi amater sa aparatom i puno više želje nego znanja. Ipak, tog dana nisam razmišljao kao početnik. Razmišljao sam instinktivno. Ispred Predsjedništva Bosne i Hercegovine prizor je bio težak — dim, razbijeni prozori, policijski kordon s jedne strane i masa s druge. A onda je počelo. Kamenje, cigle, baklje, zvukovi koji se sudaraju i trenutak u kojem shvatiš da stojiš tačno između dvije strane. I tada sam prvi put osjetio nešto što me iznenadilo — nije bilo straha, samo fokus. Kada je policija krenula naprijed, krenuo sam i ja iza njih, bez razmišljanja, dok su predmeti letjeli iznad mene, a ljudi padali i ustajali u istom ritmu haosa.
U svemu tome, takav mlad i zbunjen, nisam razmišljao o svjetlu, objektivu, postavkama ili pravilima. Postojala je samo jedna misao — fotografije. Suzavac je pekao oči, disanje je bilo teško, ali tijelo je išlo naprijed jer nije htjelo stati. Fotografisao sam bez plana i bez kontrole, više instinktom nego znanjem. Kasnije, kada sam pregledao fotografije, djelovale su loše, zamućene i neuredne. Tada mi se činilo da sam propustio sve, a danas mi se čini da su upravo takve fotografije bile početak razumijevanja onoga što tražim kroz objektiv.
Godinama kasnije, opet stojim na ulici. Ista ulica, ali drugačiji trenutak. Sarajevo ovaj put ne gori — Sarajevo slavi. Hiljade ljudi, zastave, baklje, ali drugačija energija, ista snaga. Plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo 2026 pretvorio je grad u jedno tijelo koje diše zajedno. I opet sam tu, sa aparatom u rukama, ali sa nešto više iskustva, više strpljenja i možda malo jasnijim osjećajem za trenutak. I dalje učim, i dalje tražim, ali sada više obraćam pažnju na svjetlo, kadar i ono što se dešava između kadrova.
Zato ove fotografije slavlja u Sarajevu nisu samo event fotografija, nego nastavak iste priče. Priče o gradu koji zna i gorjeti i slaviti, i o meni koji sam prvi put bio tu bez razmišljanja, a drugi put sa sviješću da svaki trenutak nosi nešto što se ne može ponoviti. Danas radim kao fotograf u Sarajevu kroz portretnu, studijsku, fashion i event fotografiju, ali bez obzira na uslove i kontrolu, uvijek ostaje isti cilj — uhvatiti ono što je stvarno.
I vjerovatno uvijek postoji prostor da se vidi bolje, razumije više i napravi bolja fotografija.
Najbolja fotografija nije ona koju planiraš, nego ona koja se desi kada odlučiš ostati i biti dio trenutka.
